Pismo učenika generacije: Da li je novac jedina vrijednost koja se ovdje cijeni?

120 osnovaca i srednjoškolaca s područja Tuzlanskog kantona ove sedmice dobilo je još jednu potvrdu za sav trud, zalaganje, odricanje i nastojanja da pokažu da su najbolji. 120 mladih ljudi dokazalo je da su najboli, svojim besprijekornim ocjenama u školi. Deseci profesora i nastavnika nisu im uspjeli nači slabu tačku, jer oni su bili briljantni tokom cijele školske godine. Za to su dobili diplomu učenika generacije, i simboličnu novčanu sumu, tek toliku da se pokaže da je vlastima do njih stalo. I mislili bismo da ih čeka blistava budućnost, jer oni su najbolji i sva su im vrata otvorena, ali nije tako. Od tih 120 učenika povukli smo za rukav dva i zamolili ih da nam kažu kako se osjećaju na dan kada će im javno biti priznat njihov trud. Nismo ni slutili da jedan od njih tu diplomu prima s ponosom ali i gorčinom, jer nije primljen na fakultet koji je tako silno želio upisati. Komisiji ona izgleda nije značila ništa…

Danas nam je poslao pismo, koje u nastavku objavljujemo u cjelosti.

„Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom,  s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. – Meša Selimović ( Derviš i Smrt).

Na um padoše mi ove riječi kojima je Meša Selimović započeo svoje najveće djelo ” Derviš i Smrt”. Na um padoše mi kada sam vidio svoju izjavu na vašoj televiziji prije dva dana. Pronađoh se u ovim riječima, jer stvarno počinjem svoju priču nizašto, osim da bude pouka drugima, “zapisana muka razgovora sa sobom”, jer ne mogu da ostanem ravnodušan prema ljudima u ” foteljama ” koji sjede i ravnodušno gledaju na probleme u zajednici, probleme na koje oni mogu imati uticaja. Ime mi je Darmin Muratović. Dolazim iz Poljica, opština Lukavac. Završio sam Srednju Hemijsku školu u Tuzli sa diplomom učenika generacije, kao što rekoh prije dva dana u izjavi. U ovoj priči vidim sebe kao Ahmed Nurudin. Njemu su uzeli brata i ubili ga, ono što je za njega bila velika vrijednost, a meni su pokušali  uzeti identitet, pokušali su uzeti veliku vrijednost čovjeka, znanje. Pišem ovaj tekst u inat njima, iz pobune koja se javila u meni ( što je slučaj kod Ahmeda Nurudina).  Nisam primljen na fakultet koji sam aplicirao. Kao što rekoh, diplomu su mi vratili. U izjavi pitali ste me koji je razlog tome,  zašto nisam primljen? Nisam odgovorio,  suvišno je govoriti, kad svi znamo za korupciju u našoj državi. Neću da prozivam nikoga, i sami ste čuli izjavu da će poduzeti nešto, a znam da neće. Pitam ljude u vlastima, da li je novac jedina vrijednost koju oni cijene? Da li je novac uopšte vrijedan, nečije suze, a kamoli dugogodišnjeg zalaganja i truda, odricanja i uspjeha? Zapitajte se šta biste poduzeli da je vaše dijete u pitanju, dovoljno vam je to. Meni ne treba vaša pomoć, hvala Bogu imam priliku da odem u mjesto gdje se cijene ljudska prava, i ljudske vrijednosti. Ali molim vas, pomozite djeci koju roditelji hrane od penzije, od 350 KM, a koja imaju i ciljeve i kapacitet da postignu te ciljeve. Pomozite djecu koja su odrastala i školovala se u veoma teškim uslovima, djecu koja znaju da cijene ljudske vrijednosti. Pomozite djecu koja će sutra biti intelektualci, i učiniti ovu državu ljepšom i sigurnijom nego što je sada. Nažalost, vi to opet nećete učiniti, jer čuvate svoj ugled i svoj interes, a to što nečije dijete plače što nema mogućnost školovati se, bit ćete odgovorni pred Bogom, jer ste uzeli njihovo pravo. Muka me obuzme kada vidim emisiju o ” odlivu mozgova “. Kada vidim političare, kako imaju obraza govoriti o toj temi. Mnogo toga me veže za ovu državu, ali natjeran sam da odem. Čini mi se da ovdje još uvijek nema mjesta za one koji su spremni raditi svoj posao kako treba, voditi računa o odgovornosti pozicije na koju su postavljeni. Mislite da je nekome drago što odlazi iz ove države? Većina onih koji idu,  ” NATJERANI SU “. To je sada druga tema,  i ne želim puno govoriti,  a imao bih šta kazati, Mnogi imaju šta reći, ali ne daje im se prilika. „

U nastavku pogledajte prilog: