Dokle su nas doveli: Od megatvornica do skladišta tajkuna

Možda nije naodmet podsjetiti mlađe generacije da Sarajevo nekad, a tako i cijela Bosna i Hercegovina, nije bio grad tržnih centara i teretana.

Piše: Zvonimir Nikolić

U vrijeme dok se raznorazni načelnici opština i njihovi pomoćnici utrkuju ko će do oktobra izgraditi više parkova, biciklističkih staza, igraonica na otvorenom, potpornih zidova, ko će više asfaltirati prilaznih puteva, popraviti vodovodnih cijevi, uručiti  donacija i paketa sa hranom, u vrijeme kada će se svi sjetiti demobilisanih boraca i majki šehida, možda nije naodmet podsjetiti mlađe generacije da Sarajevo nekad, a tako i cijela Bosna i Hercegovina, nije bio grad tržnih centara i teretana.

Sarajevo je bio ozbiljan grad po pitanju privrede. U to doba možda nismo imali svjetski poznate trgovačke marke tekstilne robe ili tehnike, kao što ih imamo sada, ali imali smo dosta toga.

Pa, da krenemo redom. Energoinvest je početkom osamdesetih napravio poslovnu zgradu u Pofalićima, koja je u to doba imala više telefonskih priključaka od Zenice. To je bio veliki privredni gigant, koji je svojevremeno upošljavao 40.000 ljudi, i siguran sam da je u to doba imao više predstavništava u inostranstvu nego što mi sada imamo ambasada. Nije bila šala imati ljude i opremu koji će praviti separatore za nuklearne elektrane po Rusiji. Da ne govorim koliko je samo dalekovoda po svijetu napravio.

Privredni giganti

Pa UNIS. Hidrogradnja, koja je pravila hidrocentrale širom svijeta, a sada se bori na tenderu da dobije asfaltiranje jedne dionice puta na Stupu. Vranica, koja je još 1976. godine napravila “Zagrepčanku”, još uvijek najljepši soliter u Zagrebu, napravila Alipašino polje, Olimpijsko selo, Skenderiju, Zetru, hotel “Libertas” u Dubrovniku, koji sada više ni ne postoji… Famos je prije rata upošljavao 12.000 ljudi.

Šipad, Unioninvest, Zora, Pretis, Energopetrol, Bosnasport, Alhos, UPI, Zrak, Feroelektro, Polet, ZOI 84, hotel “Holiday inn”, Unis tours, Olimpic tours, DES, Bazar, Sarajevotekstil, “Vaso Miskin Crni”, GP Bosna, Bitumenka…

Možda će se neko sjetiti i Novogodišnje reklame:

Deda Mraze, deda Mraze, sjeti se i nas…”

Mali moji, slatki moji mislim ja na vas,

Čokolade, karamele, žele i bombon,

Ne brinite ove zime, ime mi je Sarabon…

E, tog Sarabona više nema. Ni novogodišnjih paketića sa njihovim proizvodima.

U TAS-u su se u najboljim godinama sklapali Golfovi. Njih čak 40.000 godišnje.

Na dobrom putu su da se upropaste i Fabriku duhana Sarajevo, Bosnalijek i Sarajevo-osiguranje, jer im prijeti skora privatizacija.

Nastavi niz…

Ako bi pokušali da se sjetimo i malo dalje od Sarajeva, znali bi da je više od pola stanovnika Zenice bilo direktno vezano uz Željezaru. Pa mostarski Soko, Aluminij Mostar, Agrokomerc, Dita, Aida, Koksara Lukavac, Birač Zvornik, Željezera Ilijaš, Špedicija Bugojno, Žica, Remontni zavod, ŽTP, Krivaja, Polihem, Čajavec, Jelšingrad, Borac, KTK, TTU, Sana… gotovo je nemoguće nabrojati sve firme koje su propale zbog ratnih dejstava, ali je ipak puno više uništenih čudnim privatizacijskim procesima. Čak bez problema bi mogli uvesti i zabavnu igru zvanu “Nastavi niz”… dopiši ko je još propao ili je upropašten.

Nisam siguran da je ikada iko napravio popis svih firmi koje su upropaštene u Bosni i Hercegovini. Firmi koje su hranile i školovale hiljade porodica, obezbjeđivale im krov nad glavom i pristojan život. Firmi od kojih su neke nestale čak i iz sjećanja.

I često čujem neke izgovore u stilu, ma ta bi firma svakako propala, došle su nove tehnologije, oni su radili na starim mašinama…

A opet, čini mi se da je lakše bilo zamijeniti mašine i obučiti radnike, nego ih ostaviti na ulici da čekaju neku zaostalu platu iz 2014. godine. Jer je na mjestu njihove tvornice sada skladište nekog novokomponovanog tajkuna, koji će se još godinama natezati na sudu je li on zapravo vlasnik ili nije. I svaki mjesec u džep strpati pristojnu sumu novca.

Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, samo jedan posto firmi u Bosni i Hercegovini su velika preduzeća, koja zapošljavaju 250 i više radnika.

Očigledno da smo izabrali da nas iz pepela dignu mala i srednja preduzeća